Review -Tko će se ovdje zadržati? O filmu "Polazište za čekanje" Maše Drndić
Autobusna stanica Žabica doživjela je povijesnu metamorfozu iz javnog trga i mjesta za sastajanje u kolodvor, ali ne bez užasa. Ostaje odbačeno klupko, nejasnog i nerazmrsivog sadržaja, nepodnošljivo građanima, ali i atraktivno i uzbudljivo, nužno odredište, otvoreno 24 sata svima, ne samo putnicima.
Ona je i stajalište autobusa, i biljetarnica, i trgovina, i mjenjačnica, i kasino, i kafić, i restoran brze hrane, i dva kioska, i čekaonica s javnim toaletom, i taksi stajalište. Slijepo crijevo Rijeke, vječito privremeno rješenje grada. Također, protagonist filma Polazište za čekanje mlade riječke redateljice Maše Drndić. Ono će se odstraniti, nestat će, istrest će se vrećica, ali nejasno je može li se s njime ukloniti i upala, kazati “iš!” svima besprizornima, neuglednima, neukalupljenima. Nije jasno ni jesu li oni ono što je zaista upaljeno.
Prostor današnje Žabice nipošto nije prazan, on je premalen, prenakrcan, bučan, njegovo su tlo dotrajali opušci nepometene podsvijesti grada. Neiskupljen poput kaosa psihe. Neodvojen od okolnog tkiva gradskih katedrala, palača, parkirališta, gradske rive. A njegovi junaci, svjedoci u dronjcima, odrađuju dugačko trajanje, čekanje promjena. Oni neprestano krpaju, poliraju, ukrašavaju okolinu kojoj su prepušteni. Ona se troši, ali nije još sasvim potrošena. Odumire, ali nije još sasvim - umrla.
Taksisti, kuhari, trgovci, klošari, điberi, bakfiši, svi se ovdje kreću neprestano ukrug, poput pokvarene vrpce. Svi osim turista koji više odlaze negoli dolaze jer se nitko tu ne želi zadržavati. "Neće valjda", komentiraju oni koji se tu svakodnevno sastaju. Govori se tu mnogo o budućnosti, ali ona je ista. Likovi koje srećemo ne napuštaju Žabicu, kao što ne napuštaju propast. Polazište je ovdje. No njeni junaci ne odlaze. Svi čekaju. Žabica progovara škripanjem, provokacijom i psovkom. Ona vječito struže po vremenu. Ljuta na prošlost iz koje se rodio kaos, na sadašnjost koja se pokušava samoizliječiti, ali ponajviše na nametnutu projekciju "bolje" budućnosti.
Budućnost izgleda nepromijenjeno. Vrijeme je potpuno paralizirano, okamenjeno, ne pristaje mu čavao kojim bi ga se pokrenulo, kao neispravno vozilo u lunaparku. Neprestano slušamo o vremenu, mehanički se ovdje nižu rezultati utakmica, vremenska prognoza, vremena polazaka i odlazaka autobusa. No prava je promjena privid, govor o nekadašnjem blagostanju postaje šupalj, komentar na danas izlizan je, ideja o polasku postaje smiješna.
Junaci Žabice ne hrane zato manje svoju romantiku zgoditka. Noćni vrisak spašavaju kavanska neonka, šareni taksiji, vječito upaljene lampice i sirene automata za kockanje. Tu je jednostavno znati u što uložiti. Možda osvoje put, vožnju u kakvo drugačije magično mjesto. Tako oni gledaju trajanje magije, zure u magiju. Magija ih zauzvrat nadvija sivom sjenom ispušenih cigareta, obasjava ekranom koji ne prikazuje njihovu pobjedu, maše im listićem koji nema njihovu dobitnu kombinaciju.
Sve to junaci gledaju obučeni u majice s reklamnim porukama, pridržavaju se za reklamne ploče. Tako je “uz njih kad im je najpotrebnija” ona ista ekonomija koja ih je davno ispisala iz društva, zaboravila.No oni i ne trebaju pripadati. Ne idu doma, ili nemaju doma, ili doma jednostavno nije prijatno. Ne treba im isprika da jednostavno postoje u ovom prostoru gdje je ionako sve prenačičkano da ih se primijeti. Njihove razglednice opijena su šetnja polomljenom strukturom - državne ekonomije, gradskog kolodvora, obećanja političara. Razglednice iz kaljuže. Izgubljeni arhiv razjarenosti prema susjedima, netrpeljivosti naspram stranog, ali i ogled budućeg pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, kao i ulaska u ekonomsku krizu. Zar su mladi nešto manje nalik starima koji ovdje samo - razgovaraju - od jutra do mraka?
Ništa ne ide, i njima ništa ne ide, uzalud ganjaju sudske procese, novo zaposlenje, cigaretu od prolaznika. Jedino neprestano idu - autobusi. Pažnja gledatelja ovdje je gledanje trajanja. Jednako kao i pažnja redateljice koja je svaki od fragmenata priče morala sačekati te ih tako razložene pretvoriti u simbol, poput vrača. Tako, poput vrača, nama natrag povjerava pronalazak vlastitog ozdravljenja.
Likovima preostaje da spasenje pronađu udvoje. Parovi su to redovito izmučenih lica; dvije trgovkinje iza malog prozora dućana, dva postarija gospodina posjednuta tako da blokiraju prolaz, dva vozača autobusa (bez autobusa) na praznom stajalištu. Sve udvoje. A turisti, putnici većinom odlaze sami. Tek ponegdje izmili dijete koje maše, pozdravlja se. Građani kojih se to “ne tiče” svraćaju tek po cigarete. Vraćaju se za minutu. Ni oni se, kao ni turisti, ne žele ovdje zadržavati.
Iako je svakodnevnica junaka ovdje mehanička besmislica, promašeni randevu, izgleda kao jedina struktura koja funkcionira. Povremeno je naizgled poremeti horda kockastih navijača, koji se sunovrate u nju, no uskoro se sve vraća na početak. On je mučan, ali i pobjeda apsurda.
Pobjeda pantomimičara svijeta, kotrljača, šaljivaca, siromašnih slobodara, potrošenih radnika, beskućnika. Sve ostalo je deformirana ljudska priča.
