Review -“Polazište za čekanje” – Mjesto izgubljenih duša
Autorica s nevjerojatnim dignitetom oslikava tragikomični monokromatski svijet izgubljenih duša. Njena crno-bijela fotografija ima toplinu i ne podvlači depresivne tonove autobusnog kolodvora Žabica.
Postoje u Rijeci mjesta koja mnogi zaobilaze u širokom luku ili odlaze na njih ako baš moraju. Mjesta jednog dotrajalog sistema koja mnogi smatraju ružnim, prljavim i odbojnim. Jednom od takvih mjesta, mlada riječka autorica Maša Drndić podarila je dušu. Maša i duša. Dva usko povezana pojma.
Riječ je o njenom dugoočekivanom dokumentarnom filmu »Polazište za čekanje«, na čijoj je riječkoj premijeri dvorana Art-kina »Croatia« pucala po šavovima. Jer možda nijedan film nije toliko približio mjesto njegova prikazivanja s lokacijom kojom se on bavi. Ona je tu pored nas. Prolazimo pored nje svakodnevno, ako u to isto kino krenemo iz pravca Korza. Miris mokraće iz obližnjeg javnog zahoda. Svjetleća ogrlica na ulazu u carstvo poker automata. Loše vino ugurano kroz prozorčić diskonta. Neka poznata i nepoznata lica koja Drndić promatra onako kao što je to na sličnim lokacijama nekad davno radio rani Krsto Papić u svojoj ponajboljoj fazi, pri čemu je posve nebitno je li riječ o Papićevim specijalnim vlakovima ili Mašinim međugradskim autobusima.
Taj tragikomični monokromatski svijet izgubljenih duša autorica oslikava s nevjerojatnim dignitetom. Njena crno-bijela fotografija koja priziva i ranog Jarmuscha ima neku suptilnu toplinu i suprotno očekivanjima ne podvlači depresivne tonove same lokacije. Ona promatra blagajnice koje nemaju vremena ići na more. Osluškuje ispolitizirane razgovore penzića koji mrze Srbe. Poljake koji mrze Ruse. Ulazi u kladionicu u kojoj vlada neki uzvišeni mir, nalik na kapelicu. Pretvara uličnu svjetiljku u NLO koji samo što se nije spustio na toj neobični planet. Sudara se s pijanim navijačima. Ostavlja puno prostora finim detaljima.
I kad začujemo zvuk semafora koji dopire izvan kadra kao signal slabovidnim osobama, on se doima poput signala koji dopiru s monitora nekog imaginarnog elektrokardiograma koji drži tu oronulu i jako bolesnu lokaciju na životu. Sve dok se jednog dana na tom monitoru ne pojavi ravna crta i odvede staru umornu Žabicu u smrt. Tada će se na njenom mjestu pojaviti neko novo zdanje s izgledom još jednog šoping centra, kojeg nam gradske vlasti toliko obećavaju. Zato je Mašin doks naljepši epitaf.
Komentari